Učenici Biskupijske klasične gimnazije „Paulinum“ sa svojim profesorima, kao i sa učenicima i profesorima iz drugih škola širom Vojvodine, išli su na ekskurziju u Tursku od 19. do 26. listopada. Bila je to nagrada za sudjelovanje u projektu Pokrajinskog tajništva za obrazovanje, propise, upravu i nacionalne manjine „Afirmacija multikulturalizma i tolerancije“. Mnogo su toga lijepog doživjeli, razne stvari vidjeli, stekli nove prijatelje, a kući su se vratili puni utisaka. Evo što oni sami imaju reći o ovom putovanju:

„Nakon dugog puta, kada smo stigli u Istanbul, najveći grad Turske, odmah smo osjetili koliko je tu drukčije nego u europskim gradovima. Došli smo u jednu potpuno drukčiju sredinu, jednu potpuno različitu kuluru od one na koju smo navikli. Našli smo se u grad koji je veoma star i koji je preživio mnoge ratove i osvajanja. Šetajući kroz grad, mogli smo primjetiti i ostatke mnogih povijesnih građevina: zidine iz rimskoga perioda, obeliske iz doba cara Konstantina, crkve iz prvih stoljeća kršćanstva, a zatim i mnoge džamije i palače izgrađene u vrijeme Osmanskog carstva. U gradu se zaista može primjetiti kolike su se kulture i religije smijenile u njemu kroz njegovu dugu povijest.“

„Obišli smo čuvenu Aja Sofiju – nekada crkvu, sada džamiju – koja je izgrađena u 6. stoljuću po. Kr. Bila je nekada centar Pravoslavlja, a kada su križari zauzeli grad, 1204. godine postala je na kratko katolička crkva. Ipak, nakon dolaska Turaka, ona je pretvorena u džamiju, ali se u njoj i dalje mogu vidjeti neki prekarsni kršćanski mozaici.“

„Kada su Turci zauzeli grad, pravoslavni ekumenski patrijarh se morao preseliti. Nije više mogla Aja Sofija biti središte istočne Crkve. Od tada, pa sve do danas, ekumenska patrijaršija se nazali u dijelu Istanbula po imenu Fener. Patrijarh živi u jednoj skromnoj kući, a pokraj nje se nalazi crkva. Na prvi pogled, spolja, ta crkva djeluje kao mala i beznačajna, ali kada se uđe unutra, potpuno je drukčije, kao da se ulazi u jedan mali ’raj’. Ikone i izvanredno ukrašen zlatni ikonostas, toliko su lijepi da ih je teško riječima opisati. Zaista, gubi se osjećaj da ste u jednom tako velikom gradu, prepunom ljudi, jer je unutra izuzetno tiho i mirno.“ (Nastavak slijedi)

Normalno je da svaki sjemeništarac pomaže na župi svom župniku kada dođe kući na slobodan vikend. Tako i ja, kad god sam kod kuće, dolazim ministrirati na svečanoj nedjeljnoj svetoj misi u 10 sati. To obično bude jednostavna pjevana misa na hrvatskom, s nekoliko ministranata, ali prošlog mjeseca imali smo posebnu proslavu.

12. rujna bio je naš patron, presveto Ime Marijino. Kako je ova svetkovina pala na radni dan proslavili smo je u nedjelju 17. rujna. Proštenje je važan događaj za svaku župu, jer tada zajednica slavi svog nebeskog zaštitnika. Ovogodišnje proštenje je za župljane novosadske župe bilo posebno. Svetu misu je predslavio beogradski nadbiskup i metropolit, dr. Ladislav Német SVD, te je  na koncu misnog slavlja blagoslovio kapelu svetoga Eugena u kripti naše crkve, njezin sedes, ambon, oltar i tabernakul.

Sveti Eugen, čije se tijelo nalazi u Futogu, izabran je za zaštitnika kapele. Izbor je pao baš na njega zbog univerzalnosti njegova štovanja. Naime, štuju ga i naša istočna braća. Vjernici jako malo znaju o njemu, a neki možda prvi put i čuju za njega. Među takvima sam i ja. Sada kad se njegova relikvija nalazi i u našoj kapeli, svi ga želimo bolje upoznati. Osim sv. Eugena, u kapeli se nalaze – u oltarnom kamenu – moći bl. Marije Petković i bl. Ivana Brennera, koji predstavljaju dva većinska naroda naše župske zajednice.

Svetu misu su uzveličali naši zborovi „Laudanti“ i „Cecilia“, koji su se još od početka ljeta spremali za ovaj veliki dan. Redovito su održavane probe, sve do posljednjeg časa, tako su zadnje dvije generalne probe održane u subotu navečer i u nedjelju prije same Euharistije.

Na misi su posluživali naši ministranti, koji svake nedjelje dolaze ministrirati, pod vodstvom ceremonijara, kapelana vlč. Akoša Horvátha. Prije početka mise smo se dogovorili tko će što raditi, nositi svijeće, kadionicu, križ, držati nadbiskupu štap. Ministrantima je također ova misa bila posebna, drugačija od ostalih, jer je tu bio nadbiskup, što se ne dešava često, a i bili smo pod dodatnim pritiskom da sve bude u redu, jer je sveta misa prenošena uživo na televiziji. Na kraju, sve je bilo kako treba i kako dolikuje. Svečano smo proslavili našu nebesku zaštitnicu.

Ovo misno slavlje ćemo vjerojatno pamtiti dok smo živi. Ipak, blagoslov kapele nije nešto što se dešava svake nedjelje. Kapela se već počela koristiti, a nadam se da će nama župljanima dobro služiti i da će sve mise i pobožnosti u njoj dati puno plodova.

Nikola Vukić