U velikoj vijećnici Gradske kuće u Subotici, 27. ožujka obilježena je 150. obljetnica rođenja biskupa Lajče Budanovića. Otac i majka biskupa Budanovića bili su Albe i Đula, a živjeli su u u Bajmaku, gdje je Lajčo završio osnovnu školu. Gimnaziju je pohađao u Subotici i Kalači,  potom odlazi na bogosloviju. Za svećenika je zaređen 1897. godine. Bio je na službi u Santovu, Kaćmaru, Subotici, Novom Sadu, Somboru, Beregu i Baji, a 1920. godine je imenovan župnikom središnje subotičke župe sv. Terezije Avilske. Kao svećenik, bavio se prije svega pastoralno-duhovnim radom. Sastavio je molitvenik Velika slava Božja, kao i još nekoliko drugih molitvenika. Brinuo je za siromašne radnike i materijalno pomagao vjernike u školovanju djecu. Administratorom Bačke apostolske administrature imenovan je 1923. godine, a za biskupa je zaređen 1927. Prva briga bila mu je odgoj budućih svećenika. U prvoj godini upravljanja Bačkom apostolskom administraturom otvorio je mala sjemeništa u Baču i Senti, koja nisu bila dugog vijeka. Konačno je 1938. godine, u zgradama svoje zaklade u Subotici, otvorio malo sjemenište Paulinum, jer je tome, kao i mnogim drugim njegovim planovima, na put stao Drugi svjetski rat. Bavio se i uređivanjem Bačke administrature, te je ustanovio Senat crkvenih općina i sastavio Codex Bačiensis – Bački zakonik. Izgradio je mnoge crkve: na Paliću i Kelebiji, u Dudovoj šumi, Maloj Bosni, Đurđinu, Bačkom Petrovcu, Feketiću, Apatinu i na mnogim drugim mjestima. Započeo je izgradnju katedrale – današnje crkve Uskrsnuća Isusova u Subotici – ali je na put tom poduhvatu stao rat. Također je planirao otvoriti i bogosloviju, ali u tome nije uspio. Djelovao je i na kulturnom području. Zbog toga je, u želji da osnuje katoličko-hrvatski dom, počeo kupovati zgrade u Subotici. Osnovao  je Subotičku maticu, koja je trebala postati središnjom kulturnom institucijom bunjevačkih Hrvata. Osniva također i Zakladu biskupa Budanovića, a njezinu imovinu stavlja pod upravu Subotičke matice. Bio je i dobar poznavatelj prava, kako crkvenog tako i civilnog, te je više puta branio svoje ustanove pred crkvenim i svjetovnim sudovima. Jednu od parnica je i opisao u svojoj knjizi Lukno ili kongrua. Bavio se i književnim radom, a najviše je pisao za Neven i Subotičku Danicu. Za vrijeme rata nije mogao vršiti svoju upraviteljsku dužnost, a 1944. imenovan je generalnim vikarom za dio nadbiskupije. Administratorom ponovo postaje dvije godine nakon toga, odlukom nuncijature u Beogradu. Komunističke vlasti progonile su Crkvu, oduzele joj skoro svu imovinu, zabranjene su crkvene i nacionale udruge, a i sam biskup je fizički napadnut u Somboru 1952., kada je trebao krizmati. Na kraju, biskup Lajčo Budanović umire 1958. godine u Subotici u 85. godini života, izmoren trudom i radom za dobrobit povjerenog mu naroda Božjeg, te počiva u katedralnoj crkvi svete Terezije Avilske u Subotici.